I tako,nekada mi se ucini da sam ga gledala ranije,negdje u mojim snovima..I kada pogledam istu sliku na ekranu,suza zablista u oku,ali nastavljam dalje.Znam da cemo da se vidimo ali strah me,strah od toga da ga ne odbijem od sebe.A moje mjesto…Moje mjesto nije nigdje drugo sem pored njega.Bez njega ja jednostavno ne zivim,mozda postojim ali ne zivim.kad-kad imam osjecaj da je on onaj pravi i mogu sebe da zamislim samo sa njim u buducnosti.Ne onoj dalekoj buducnosti kada bude vrijeme za vjencanja i to,vec buducnosti prije toga.Imam osjecaj da bih sa njim mogla da opstanem dugo,bas dugo.I samo njega jedinog bih mogla da volim kao nikada nikoga,da budem zaljubljena u njega onoliko dugo kao sto nikada u nikog nisam bila zaljubljena.I voljela bih da on osjeti bar dio ove zaljubljenosti,da i on mene zavoli.Mozda i hoce ali jednog dana,kada ce vjerovatno biti kasno…

I dalje ga volim :/

I ne mogu vise da izdrzim ovu bol,ovu patnju..Suza me svaka sve vise zaboli,svaki otkucaj srca je kao da mi se ceo svet para,jer ga jos uvek volim..Hocu njega i dalje onoliko kao i prvog puta kada sam ga srela ako ne i vise sada..Cesto se zapitam u uplakanim nocima:“Da li mu ikada padnem na pamet,da li se zapita,gdje sam,s kim sam?Odgovora nikad nece ni biti..I taj decko koji hoce nesto vise od prijateljstva :/ Ne mogu,jako je dobar i sve ali ne mogu,jos uvek ga volim..Znam da stalo mu nije,i rekla sam da necu da se vise trudim ali ne mogu,nesto me sprecava..I svaki dan,svako vece on mi u misli dodje.pretpostavlajm da je tako sa tim ljubavima na daljinu..I kada sam sama hocu da onako iz sveg glasa vrisnem njegovo ime,da ga prizovem nekim cudom.I uvjek mi ukrade misli na neko duze vreme..I svaka pomisao na njega,svaki put izgovoreno njegovo ime,proreze me nesto po sredini i zaboli me jako,ono bas jako.